Rose And Butterfly

Ne znam je li vam poznat onaj osjecaj... Ma zasigurno jest... Otvarate onaj isti stari foto-album iz skole (ili u danasnje vrijeme, onaj isti folder koji nosi naziv: "Neke stare slikice") i za oko vam zapne onaj isti decko, a na licu vam se pojavi onaj osmijeh od uha do uha i cijeli dan se osjecate nevjerojatno poletno...
Zanimljivo, meni se bas to dogadja u poslijednje vrijeme... Gledam stare fotografije, prisjecam se prekrasnih trenutaka... I onda u jednom trenu sjetim se i starog dnevnika... I na jednoj od stranica, punoj nalijepljenih sitnica, stihova dragih pjesama, prepunoj sjecanja, pronadjem njegovu poruku... I odjednom shvatim znacenje poruke... Do tada mi nikad nije palo na pamet, ali u tom jednom trenu, sve se nekako poklopilo... Zanimljivo je koliko je vremena trebalo da shvatim kako mi je zelio reci da mu je stalo do mene... A meni je to tek sada postalo jasno... I sad sigurno vjerujete kako vam zelim ispricati pricu iz onih filmova za mlade, gdje poruka bude uvod u najromanticniju pricu svih vremena... Nazalost, nista od toga... Jer stvarnost je puno drugacija od filmova i zapravo cesto im nimalo nije nalik... U stvarnosti prelijepi princ ozeni vjesticu i ne biste vjerovali, zive sretno do kraja zivota... Ali usprokos tome, moj film svejedno zivi i dalje...

... zivi u pjesmi koju smo cesto pjevali...
... zivi u smjehu jer smo se cesto smijali...
... zivi u pogledu...
... u onom smajlicu koji mi je nacrtao na ruci...
... zivi u sjecanju...


I male sitne kapljice kise spustaju se niz moje obraze, svaki puta kad se prisjetim...

by: Kimya Dawson

my mother says that
rain is angels
who are crying
up in heaven
and i believe that
'cause when sad things happen
it starts raining
it's been raining

it's been raining
for awhile now
it's been raining
at least forty days
and i've been crying
since the first time
someone i loved
passed away

Datum 27.07. – jedan od sretnijih dana u mome životu… prijatelj mi se javlja sretan… napokon ima djevojku… život je lijep… život je prekrasan… smijem se… nisam mislila da ću se smijati… napokon on je MOJ prijatelj… moj najbolji prijatelj… i ima djevojku… na vlastito čuđenje nije mi bilo bitno ni je li crna ili plava, je li mi slična ili ne… MOJ prijatelj, dečko kojeg svatko mora voljeti, napokon ima djevojku… trenutak sna kao da je zaposjeo stvarnost… sretna zbog njega…
Datum 28.07. nešto poslije 23 sata… Tek dan nakon ushićenja, smijanja, sreće, suza radosnica… suza… plakati zbog sreće… ili plakati jer sam tužna… novinari su napisali: Još jedan mladi život izgubljen zbog velike brzine… Mladić sletio s ceste… Mladić završio u polju duhana… Mladić?? Bilo koji mladić?? Netko nepoznat? Sve dok se inicijali nisu pretvorili u ime i prezime… Ime i prezime mladića, mladog čovjeka… Mladića čije ime i prezime nekom prolazniku neće ništa značiti… I dok sam se istovremeno veselila zbog jednog izgubila sam drugog… Prijatelja i kuma… Mladića, nekad dječaka s kojim sam odrastala… A život se odjednom pretvorio u niz sitnica, trenutaka, slika koje se neprekidno motaju po glavi… Dječaci koji trče mojim dvorištem… Svi plavi, samo on crn… Dječak kojem sam popravila prvo računalo… Dječak koji me toliko puta nasmijao… Sada mladić, gotovo odrastao čovjek… Mladić koji je svoj automobil sam zaradio i bio ponosan na njega… Na njegovu brzinu… A bio je brži, brži od života… Koji na kraju svedemo na sitnice… Na sitnice koje poput filma prolaze glavom kad nam kažu da je gotovo i da dalje nema… Filma koji prolazi glavom kad ne želimo povjerovati u najgore, kad tvrdimo da nije istina… Filma koji se pokrene svaki puta kad poželimo još jednom reći VOLIM TE i zažalimo jer nismo to rekli dovoljno puta… I baš te sitnice drže nas iznad vode svaki puta kad počnemo tonuti i bez obzira na sve baš one život čine životom… Jer lako je zaboraviti loše stvari i poželjeti da se ne ponove, ali je teško zaboraviti sitnice i prežaliti što se neće vratiti, bez obzira na sve…